Objavljeno od strane autora u Reviconovom Poreskom savjetniku br.1
Pripremio: Mr.sci Sanjin Viteškić
Izvor: Priručnik za reviziju finansijskih izvještaja Revik doo Sarajevo, Member of HLB International
3.1.Utvrđivanje značajnosti i povezanih rizika
Najvažnija načela koja utječu na opseg revizije i koja se moraju razmatrati pri planiranju revizije su značajnost i revizijski rizik. Pored ovih, mora se procijeniti i inherentni rizik.
3.1.1. Značajnost
Razmatranje značajanosti u reviziji je pitanje profesionalne procjene. Procjena značajnosti se veže za mogući utjecaj neke pogreške na odluke koje donosi korisnik finansijskih izvještaja. Iz ovoga proizilazi da revizor mora utvrditi ili procijeniti iznos pogrešaka koji može utjecati na odluke korisnika finansijskih izvještaja. Ne postoji posebna uputa u profesionalnoj dokumentaciji kako procijeniti ono što je značajno korisniku finansijskih izvještaja (više o ovome pročitati u revizorskom standardu 320). Pri utvrđivanju značajnosti za neku reviziju, revizor treba koristiti i kvantitativne i kvalitativne aspekte. Značajnost se može planirati kvantitativnim pristupom ali kvalitativnim pogledima pogrešaka malih iznosa mogu imati značajan utjecaj na korisnika finansijskih izvještaja.
U praksi se značajnost utvrđuje na bazi prihoda ili ukupne imovine. Koriste se procenti od 0,5% do 2% u zavisnosti procjene revizora. Prvo se utvrđuje početna procjena značajnosti koja predstavlja maksimalan iznos do kojeg revizor vejruje da finansijski izvještaji mogu biti pogrešni a da nemaju utjecaj odluke korisnika finansijskih izvještaja. Zatim se ta početna značajnost raspoređuje na salda ili pojedine poslovne događaje. Saldo predstavlja pojedinu stavku u finansijskim izvještajima, kao što su stalna sredstva ili obaveze prema dobavljačima.
Međutim, s obzirom na mnoge faktore ne postoji obavezna metoda procjene značajnosti na račune ili poslovne događaje. Značajnost se može utvrditi i nekim uobičajenim kvantitativnim postupkom. Pri takvoj procjeni treba se uvažiti iznos pozicije u finansijskim izvještajima, očekivanja pogreške i relativne troškove revizije. Kada se izvrši takva procjena značajnosti ona se smatra dopustivom greškom.
Na kraju revizije revizor procjenjuje sve prikupljne dokaze i izvodi se procjena vjerovatnih pogrešaka i vrši se usporedba sa početnom značajnošću. Kada su vjerovatne pogreške manje od početne procjene značajnosti, revizor može zaključiti da su finansijski izvještaji prikazan bez greške. U suprotnom slučaju, revizor će tražiti da se finansijski izvještaji prilagode. Ako klijent odbije to uraditi, revizor mora izdati mišljenje sa rezervom ili negativno mišljenje zato što finansijski izvještaji nisu u skladu računovodstvenim načelima.
3.1.2. Povezani rizici
Revizijski rizik
Drugo temeljno načelo koje se nalazi u osnovi revizije je rizik. Revizijski rizik i poslovni rizik su dva rizika sa kojima se revizor susreće pri reviziji finansijskih izvještaja. Revizijski rizik je rizik da će revizor izdati pozitvno mišljenje o finansijskim izvještajima koji su značajno pogrešni.
Objavljeno od strane autora u Reviconovom Poreskom savjetniku br.1
Pripremio: Mr.sci Sanjin Viteškić
Izvor: Priručnik za reviziju finansijskih izvještaja Revik doo Sarajevo, Member of HLB International
Poslovni rizik se odnosi na rizik povrede profesionalnog ugleda revizora ili finansijskog gubitka (ovo se odnosi na potencijalne tužbe).
Planiranje revizije treba da bude tako da prije izdavanja mišljenja o finansijskim izvještajima, rizik treba da bude na dovoljno niskoj razini. Revizor može dobiti informacije o riziku putem modela revizorskog rizika. Kada revizor razmatra pojedinu stavku, revizijski rizik bi mu trebao pomoći pri određivanju obima revizorskih postupaka za svaku stavku. Kada se primjenjuje na razinu finansijskog izvještaja, model revizorskog rizika se može odrediti kao zbir inherentnog rizika, kontrolnog rizika i rizika neotkrivanja.
Inherentni rizik je rizik da u nedostatku interne kontrole u finansijskim izvještajima može pojaviti značajna greška.
Kontrolni rizik je rizik da interna kontrola neće otkriti ili spriječiti značajnu pogrešku.
Rizik neotkrivanja je rizik da provođenje revizorskih testova neće otkriti značajnu grešku na pojedinim stavkama.
Rizik neotkrivanja se sastoji od dvije neizvjesnosti. Prvi rizik se odnosi na rizik korištenja uzorka a drugi rizik podrazumijeva ne korištenje odgovarajućeg revizorskog postupka.
Revizorska procjena revizorskog rizika je pitanje profesionalne procjene (inherentnog rizika, kontrolnog rizika i rizika neotkrivanja). Sa revizorskog gledišta, inherentni i kontolni rizik postoje neovisno o reviziji. Revizor ima kontrolu nad tim rizicima i oni predstavljaju komitenta i njegovo okruženje. S druge strane, revizor može kontrolisati rizik neotkrivanja obimom provedenih revozorskih postupaka. Na primjer, ako se procijeni da su inherentni i kontrolni rizik visoki, utvđuje se niža razina rizika neotkrivanja i obrnuto. Ako je procjena razine revizorskog rizika veća od planirane, revizor treba provesti dodatne revizijske postupke ili izdati modifikovano mišljenje. U obrnutoj situaciji, revizor može izdati pozitivno mišljenje.
Pri korištenju modela revizorskog rizika, revizor utvrđuje revizijski rizik, procjenjuje inherentni i kontrolni rizik te određeuje rizik neotkrivanja. Revizor onda tu razinu rizika neotkrivanja koristi za osmišljavanje revizorskih postupaka kojima će smanjiti revizijski rizik na prihvatljiv nivo.
3.2. Razina kontrolnog rizika
Već smo rekli da je kontrolni rizik rizik da interna kontrola neće otkriti ili spriječiti značajne pogreške u finansijskim izvještajima. Revizor ocjenjuje učinkovitost interne kontrole i pravi početnu procjenu rizika. Početna razina rizika je potrebna revizoru zbog planiranja vremena i obima testiranja.
Objavljeno od strane autora u Reviconovom Poreskom savjetniku br.1
Pripremio: Mr.sci Sanjin Viteškić
Izvor: Priručnik za reviziju finansijskih izvještaja Revik doo Sarajevo, Member of HLB International
Ovdje je glavni problem tehnologija koja se koristi u obradi računovodstvenih informacija. Danas u praksi je poznato angažovanje IT revizora kako bi provjerili složene računovodstvene softvere.
Interna kontrola je skup postupaka koje provodi uprava, uposlenici i ostali s ciljem: učinkovitosti poslovanja, pouzdanosti finansijskog izvještavanja i usklađenosti sa povezanim zakonima. Za reviziju je potrebna interna kontrola koja se odnosi na pripremu fianansijskih izvještaja dok interne kontrole u postupku marketinga ili proizvoda neće biti relevantne za reviziju. Revizorovo poznavanje interne kontrole je bitno kao osnovica za planiranje revizije.
Revizora bi najviše trebali zanimati oni kontrolni postupci koji su mjerodavni za komitentovo evidentiranje, obradu i objavljivanje finansijskih informacija. Ovdje su revizoru potrebna uvjerenja vezano za pouzdanost informacija dobivenih unutar sistema interne kontrole. Odnosno, zanima ga kako interna kontrola utječe na realnost finansijskih izvještaja i zaštitu imovine.
3.3. Utvrđivanje mogućnosti pogrešaka, nepravilnosti i nezakonitih radnji
Pogreška ili nepravilnost se može definisati kao nenamjerna kriva objava u finansijskim izvještajima. Revizor je dužan procijeniti rizik da će greške i nepravilnosti dovesti do materijalno značajnih grešaka u finansijskim izvještajima. Da bi se otkrile greške koje su važne za finansijske izvještaje, revizor treba planirati reviziju koja će otkriti te greške ili dati razumno uvjerenje u vezi sa otkrivanjem grešaka. Primjeri grešaka uključuju slijedeće:
– greške kod obrade ulaznih informacija,
– greške kod računovodstvenih procjena i politika,
– pogrešna primjena računovodstvenih načela.
Nepravilnosti obuhvataju prevaru uprave koja dovodi do lažnog izvještavanja. Neke od nepravilnosti se odnose na krađu imovine, falsificiranje dokumenata, krivo tumačenje poslovnih događaja, namjerna pogrešna primjena računovodstvenih načela i slično.
Kada pravimo razliku između greške i nepravilnosti treba se uočiti da je glavna razlika između ovo dvoje u namjeri. Međutim, u praksi je teško utvrditi namjeru lica kada se otkrije krivi iskaz. Nije vjerovatno da će revizijski postupci biti učinkoviti i otkriti u otkrivanju krivih iskaza kada postoji tajni sporazumi između uprave i uposlenika kao i između radnika i trećih strana. Zbog navedenog, revizor mora biti jako profesionalan da bi otkrio značajne pogreške.
U ovoj situaciji ”profesionalan” se tumači kao objektivnost revizora gdje pretpostavlja da npr. uprava nije niti da jeste učestvovala u prevari. Ovdje je bitno naglasati da ako revizor sumnja da je nešto krivitvoreno ili falsifikovano, mora proširiti revizijski rad ili angažovati stručnu osobu za taj posao. Primjer u praksi se može naći u proceduri revizije novčanih sredstava.
Usaglašavanje glavne knjige, pomoćne evidencije i bankovnih izvoda možda neće utvrditi nikakvu prevaru od strane uprave ili uposlenika, zbog usaglašenih iznosa glavne knjige, bankovnih izvoda i dnevnika blagajne.
Objavljeno od strane autora u Reviconovom Poreskom savjetniku br.1
Pripremio: Mr.sci Sanjin Viteškić
Izvor: Priručnik za reviziju finansijskih izvještaja Revik doo Sarajevo, Member of HLB International
Međutim, slanje konfirmacije banci može dati potrebne informacije o tome da li je nešto krivotvoreno i da li je ili nije prevara izvršena. Ako revizor sumnja na neku nepravilnost, treba razotkriti kakav to utjecaj ima na finansijske izvještaje i koje su njene posljedice na tok revizije. Revizor je o ovome dužan upozoriti upravu i postići dogovor o daljnjem zajedničkom djelovanju u istraživanju nepravilnosti.
3.6.1. Preliminarne aktivnosti u angažmanu
U ovoj fazi je potrebno razumijeti komitentov posao i identifikovati račune ili salda koja imaju značajnu pogrešku. Kada revizor identifikuje potencijalne pogreške on će rasporediti više resursa (čovjek/sat) kako bi se utvrdilo ispravno stanje na kontu ili računu. Ovdje će revizor više obratiti pažnju na analitičke postupke i izračune određenih pokazatelja (zalihe, potraživanja i sl.) kako bi dobio stvarnu sliku u određenom razdoblju.